Kropa

Kropa je bila selo koje je zvonilo. Stoljećima je uskim klancem potoka Kroparice odzvanjalo čekićima: u dvjema velikim kovačnicama vigenjc na vodeni pogon i desecima kućnih ognjišta kroparski su kovači iz jelovičke rude kovali više od sto vrsta čavala — od sitnih postolarskih do golemih brodskih. Kroparski čavli držali su venecijanske galije, krovišta europskih katedrala i pragove prvih željeznica — govorilo se da Jadranom ne plovi brod bez kroparskog čavla.

Rad je bio nemilosrdan: cijeli naraštaji, i djeca, stajali su uz ognjišta od zore do mraka, a legenda kaže da su kroparske majke dojenčad ljuljale zamahom mijeha. Kad je industrija pojeftinila čavle, Kropa se nije predala — kovači su vještinu preusmjerili u umjetničko kovaštvo, pa kroparska remek-djela danas krase Prešernov spomenik u Ljubljani, vile i crkvena vrata diljem Europe.

Danas Kovački muzej priča cijelu priču, a u očuvanom vigenjcu Vice za priredbi još uvijek plane vatra i čekić udari o nakovanj — zvuk koji je Kropu definirao pola tisućljeća.